Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao nježnu i pohotnu u ono dvorište u kojem sam vas gledao, draga susjedo Tisuću devetsto pedeset sedme godine kada je bila jesen slična ovoj i kada su još u moj san udarali prozori roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini U gradu koji je postajao moja bolnica a mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji plavi i uspavani adresiram tamo ovu misao i kažem šteta Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest svakog jutra kako ste se zvali Ema, Selma Alma, Adela da li je što izmijenilo vaše lice oči i trbuh A kako sam vam zavidio vraćajući se iz šetnje od osam do jedanaest izjutra uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščenickom mljekarstvu Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao malo crnog i malo tamnozelenog i danas Vam iskreno kažem šteta, šteta Više vjerojatno i niste za takva šta ponovo ono dvorište vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi Vi znači danas dolazite još ranije u moju sobu, oko pola sedam a ja baš izlazim, šteta jer moj je cimer mrzovoljan tako rano i ja bih Vam vjerojatno pružio više Ali ja idem u šetnju i šetao sam tako godinu i drugu i ne da Vam se hvalim, bilo je toga kakve sve zemlje, pića, kakva mora gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio i kakve žene Jer vama otvoreno mogu reci kuda sam sve šetao po kiši ujutro nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije Kakvu sam tamo ženu ostavljao, isukrste i kakva je mene ostavljala na sjeveru pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda daleko, daleko, kao u snovima Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna, Vožderkove Premještene zauvijek u moju utrobu a takav snijeg i sve što treba bilo je, bilo ali ono dvorište u kojem sam vas viđao između dva neodređena stabla crna od vlage one jeseni Vaš tako običnu i raskalašnu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi U sezonama 1957,58 i sljedeće šteta, nepovratno šteta Ničeg nema, ničeg nema od tebe od mene