Siđete na jednoj od šest tramvajskih stanica obavite posao i vratite se i nećete saznati ništa Ref. Jer život se ipak ne živi iz publike on živi u srcu te čudne republike od krpenih pajaca, streljane iza placa do trešnjevačkog kina i njegovih fakina Od sindikata ZET-a i gigantskih turbina do besposlenih suza od rakije i vina od uličnih pjevača do krovopokrivača u hiljadama priča je hiljade sudbina Ali treba doći u proljeće kada ožive mali vrtovi i kad se okite dvorišta a potok pojuri prema jutarnjoj smjeni Treba doći u proljeće kad Pongračevo zazeleni kad sve to ne košta ništa u ovom kvartu bez groblja i bez rodilišta I treba biti ispod podvožnjaka kad prođu svjetla jutarnjeg vlaka sa jednom željom ostavljenoj za nas da bude bolje, nego što je danas I treba biti sa cvijetom na reveru u neku zoru pred trešnjevačkom NAM-om i reći zdravo prvom što se budi kad već nikog nema nazdraviti sebi samom I treba poći, bez planova i para s nekim starim drugom samoborskom prugom ili otići u prvu gostionu na gospon doktor namignuti lampionu Treba biti blizu kada prvi tramvaji napuštaju remizu na početku dana kada periferija izgleda kao ikebana od dimnjaka i cvijeća Ref.