Mi poznamo dobro sporedne perone tugu hladnih noći zadnjih kolosijeka dok tražimo, krišom, posljednje vagone postelja nas topla u snovima čeka Sve redove vožnje proučismo davno al´ u njima našeg ne bijaše vlaka pa, nikamo, zato, ni krenuli nismo živući u sjeni tuđih odlazaka Tvrde su nam klupe ožuljale leđa ne griju nas više ni stari kaputi spavali smo, budno, otvorenih vjeđa da nas ne odnesu nepoznati puti Al´ otkrismo, ipak, jednu malu varku napisanu, šturo, na dnu putne liste radilo se tamo o ponoćnom vlaku namjere mu bjehu jasne, i čiste Vozio je hrabro nadanja u noći do postaja zadnjih na iskonu svijeta u najkraćem danu mogao je prijeći sve jeseni, zime, proljeća i ljeta Čekali smo dugo, na pogrešnom peronu i već se nad gradom nazirala zora prosu se jutro po vlažnom betonu a mi opet sami na dnu kolodvora Možda ćemo, jednom, prije putovanja za čekanje pravo izabrati mjesto krenut ćemo, valjda, i mi, jednog dana krenut ćemo, valjda, i mi, jednog dana jer, redovi vožnje mijenjaju se često