Kroz bijele magle sna Ja čujem njezin zov I putem sjena krenem U susret k njoj I tad mrzim san Jer njezin zov nestaje čim svane dan Ni žubor prvih voda Nije sličan zovu tom Ni tihi šumor šumom U svijetu mom Ni krošnje sjećanja Ne njišu njezin cvijet Ni njenih ptica dom Ta pjesma želim da je moja Da sam njene harmonije rob I svijetu cijelom pjevaću je ja Nek ljudsko srce bude njen Vječni grob