Ref. Šta će mi dukati kad mladost nestaje u srcu ranjenom tuga ne prestaje svi bijeli jastuci, marame svilene šta će mi dukati kad on nije kraj mene Ona je voljela njega srcem, iskreno, pošteno u njenim očima to nije moglo ostati skriveno Svjedok je Bog bila je bez ikog svog cijelo selo je znalo za ljubav iz sokaka tog Sreli su se pokraj stare šljive di su vranci pasli njih dvoje ko da su jedno za drugo i rasli A on je volio svoje konje, hrastove, ravnicu slavonsko nebo, zlatno žito svirat' tamburicu Svaku crtu, svaku točku na njenome licu i jedino s njom htio je podizati dicu Bio je skoro siromah al' je bio pošten momak kad su si rekli da već je dobila i stomak Dijete na putu a slavonski život je znoj no ona je bila njegova on je pripad'o njoj Bili su sretni, da kol'ka god bila muka ta ljubav im nisu mogli kupiti šake i šake dukata A onda došla je zima prvi snijeg je pao ona je potajno željela haljinu a on je znao Živjeli su skromno al' mu nije bilo žao pa on bi svoju krv i sve na svijetu za nju dao Upreg'o je konje da krene putem grada do tamo pet sela snijeg je počinj'o da pada Na rastanku je rek'o ide po poslu sada mislio je, kad se vrati bit će ljepša nego mlada Ref. Još pričaju starci mlađi rijetko ko da sjeća se ne pamti se od tog strašnog dana takve mećave Kako se baš tada uvečer vrać'o iz grada sve je više sumnj'o da postoji koja nada Da večeras dođe kući jer mećava bila jaka ni konji nisu htjeli pa se sklone kod zemljaka Šta će, mora čekat' ne preostaje mu drugo nego da se vrijeme smiri kol'ko god da treba dugo Još od onog časa dok je napuštao Osijek zamišljao joj usne dok se razvlače u osmijeh S haljinom na dar kad joj pokuca na vrata i osjeti nježne ruke oko svoga vrata Gled'o je kroz prozor sluš'o otkucaje sata pitajući se, pa dokle će još snijeg da pada Al' upravo tada dok se prognoza nagađala u tom istom trenu kod kuće mu žena rađala S pogledom na vrata čvrstom nadom da će doć' njeni drhtaji i bolni krici rezali su noć I plače jadna, sama jer bol ko nikad boli al' bi bilo puno lakše da dragi kaže da je voli Samo Bog je znao u kako je teškim mukama dozivala svog dragog da ga čvrsto primi rukama On nije čuo kol'ko je htjela biti s njime i da joj zadnja riječ na usnama bila njegovo ime Ref. Već je bilo blizu podne kad je u selo stupio potjer'o je konje i još jednom bičem lupio U ruci čvrsto drž'o haljinu što je kupio kad vidi u daljini u crnini svijet se skupio I prepozno si braću mater i ćaću i još pola sela al' zašto su svi u plaču I zašto se iz kuće čuje jauk i galama al' nije stig'o pitat' Marija nije s nama Rekla mu je mama jedva nekako kroz suze kad je utrč'o u kuću oko nje crne bluze On njeno tijelo uze preklinj'o je da ustane iz očiju suze nisu mogle da se zaustave Pade na koljena jecajući moja voljena isplak'o je dušu al' ga je sve više boljela I vik'o, zašto, Bože i da život nije fer al' srce nađe utjehu kad ugleda rođenu kćer Primi je u naručje dijete mu rasvijetli tamu reče, zvat ćeš se Marija u sjećanju na mamu Poljubi malu damu stavi je uz mrtvo tijelo da dragoj obuče haljinu anđeli nose bijelo Kažu, sam ju je sahranio ispod stare šljive ljubeći danima koru gdje je urezala ime Nikla tuga iz njive nikada hladnije zime i samo sjećanjem je vrati među žive Ref.