Jednog divnog dana u Mostaru gradu vidio sam krsnu hercegovku mladu krsnu i lijepu što uzdahe mami vatrenog pogleda i grudi pomamnih A u predvečerje kad se svjetla pale tad pružaju miris ruže rascvjetale od sevdaha majko sva mi gori duša dok Neretva tiho šumi i pjenuša Sa Veleža blagi povjetarac piri okolo Mostara tišina se širi iz tišine nijene i zvjezdanog sjaja ništa se ne čuje osim uzdisaja Sve to moje oči gledaju i plaču zarobljena srca tako nježno šapću krsna hercegovka moga oka zjena ostaće zauvijek nježna uspomena