Slike mi dođu pred oči pa ne mogu da odolim da napišem par riječi al ne zato što volim da pišem o tome već se rime same slažu Sjećanja me tjeraju jer hoće nešto da kažu a ja ih pustim ono hajde, reko neka Memorije nadolaze ko poslije kiše rijeka ovaj život je ko ona čaša iz koje se pije Čaša koja se stalno puni i samo jednom prelije ja je praznim ovim putem jer strah me je toga strah me je tih preliva ko što se bojim Boga Bojim se da me emocije ne preplave, pa da me ove noći besane samo nestane Ne želim da me poplava tako lako odnese kiše padaju kao nikad ovo je luda jesen U meni se čaša puni ko da je držim ispod česme znam da ne smjem al se sjetih one pjesme Bili smo bliski ko mržnja i ljubav ko radost i tuga il dva najbolja druga Bili smo raja kakvu čovjek samo poželi zajedno pili i jeli zajedno se veselili Sve smo dijelili pa čak i neke sitnice jer bili smo isti svi redom izbjeglice Bili smo ptice koje nemaju svoje gnijezdno sudbina nas spojila sve na jedno mjesto Skupljali se često da bi uz zvuke gitare sjetili se neke dobre pjesme stare iz vremena kad smo svi imali miran san Valjda smo maštali da će ponovo doći taj dan imali smo našu pjesmu a znam i zašto Jer svako od nas bi se u njoj pravo našao pa s dignutom flašom u kojoj smo tražili spas pjevali tu pjesmu i to svi u glas Ko da smo znali da se bliži kraj svemu ko da smo slutili pjevali smo tu pjesmu na svakom našem skupu na svakom derneku Na svakom rastanku jer jedni su išli za Ameriku drugi se vraćali u Bosnu ostalo nas je par ali smo još uvjek pjevali istu stvar Al nije bilo isto i ne onako često falio je onaj duh koji je odjednom nešto Skupljali se ponekad da se sjeti i zalije kad bismo dobili razglednicu iz Australije il kad bismo čuli o staroj raji neke vijesti maštali o tome da ćemo se nekad sresti Onda je došao dan kad sam ja morao ići nervozno sam čekao hoće li neko stići da mene isprati da mu s prozora mašem al nije bilo nikog da se sjeti pjesme naše