Smrt, smrt popa Mila, popa Mila Jovovića U danima kad na Nikšić Crnogorci udariše kad bijahu došli dani da ne bude Turski više U logoru Crnogorskom pokraj kule Lekovića neko knjazu okleveta popa Mila Jovovića A knjaz Mila dozivaše uz prisustvo svih vojvoda pa mu reče - pope Milo nit' si vino, nit' si voda Kad to čuše pope Milo poleće mu sablji ruka a dva oka k'o strijele sijevnuše u hajduka Vojvode se uplašiše od izgleda vuka gorskog da oružje ne potegne na vladara crnogorskog Kao da mu oštrim mačem srce muško rasiječe pa zavika, gospodaru Bog sa tobom, šta to reče Te ljutito napustio gospodara i vojvode i pod šator svoj svileni sa mislima teškim ode Pa u ljutnji gusle zgrabi odjeknuše tanke strune kliknu Milo kao soko te se majkom Cetnom kune Da će poći u grad Nikšić sam bez ikog istog dana i na megdan pozvat' silnog Musovića kapetana Baci gusle, uzja' vranca preko Zete pređe vode i na hatu pomamnome preko polja gradu ode Leti vranac niz Rastoke kao da ga nose krila no s bedema turska straža opazila popa Mila A pop Milo sve je bliže do Turaka i sanaca pod sobom je zamorio bijesnoga svoga vranca Kao što mu dolikuje bira turske porodice na najtvrđe ide šance na najljuće gradske žlice Pa ako bi poginuo da pogine od junaka od čuvenih i priznatih Idrizovih potomaka Ustavi ga turska straža na kapiju kod Nikšića kaza im se i naredi zovite mi Musovića Kada čuše Turci ko je potrčaše kapetanu malo zatim i Musović na kapiju gradsku stanu Pa kad vidje popa Mila na bijesnom vrancu svome dolasku se iznenadnom obradova njegovome Otkud jutros Jovoviću veselijem glasom reče zar od knjaza crnogorskog u moj tvrdi grad uteče Primamo te objeručke sve ćemo ti oprostiti životu ti, harambašo vjeruj neće ništa biti Planu Milo, dosta više ne budali bez potrebe ja sam doša' kapetane da na megdan zovem tebe No se spremi i izađi biraj mjesto za megdana te riječi kao munja pogodiše kapetana Preblijedje pred hajdukom iz junačke Markovine jer je znao da od sablje njegove se lako gine Ne smije megdan da prihvati prepade se svojoj glavi a na slavu i na prošlost kuće svoje zaboravi Već u strahu kukavički znak na kulu straži dade jeknu plotun sa glavice pop pogođen s konja pade Vranac pregnu i pobježe natrag preko vode Zete a na Mila sa sabljama niz glavicu Turci lete Pa se grabe ko će prije manut sabljom po sokolu za čije je ime čuo i car Hamid u Stambolu Na mrtvoga popa stiže Ferizović Hasan prvi zviznu sablja, glava pade uz točenu lokvu krvi Na najveću gradsku kulu na vrh hana Musovića istaknuše Turci glavu popa Mila Jovovića Sa stržovog, oštrog kolca gleda Milo sa visine kako mu se Turci zore i po gradu šenluk čine A gavran se, crna ptica obradova iznenada kad krvavu vidje glavu pa se vije iznad grada Primiče se iznad čabre da na bedem padne tvrdi po starijem navikama mušku glavu da nagrdi A krijući iz harema kroz pendžere vire bule da čuvenu vide glavu srpskog popa na vrh kule Smrt popa Mila, popa Mila Jovovića