Prolaze kraj nas svjetovi blijedi nam sjećanje sve u zao čas lovimo ono što sreća je Sreća je za nas kao dim duh iz boce, gluh i nijem a željeli smo, baš pričati s njim Reci mu da imamo još žudjeti za čim za ono što tu je ne reci zauvijek Podižemo dvor ali krov njegov od vjetra je želje su nam ples zabluda ništa nam ne traje Sreća je za nas kao taj ožiljak što pamti bol na koži koljena i čuva trag svjedok je da vraćam pogled unatrag Ne želim da čujem ne reci zauvijek zauvijek blijedi već jer to je samo riječ Zauvijek je tren izmišljen za nas da traje ne govori mi tu riječ jer ništa ne daje Zauvijek je tek šaputanje dok oluja se čuje Ne govori mi zauvijek, zauvijek zauvijek blijedi već jer to je samo riječ