Andrija Čordaš siroče iz drugog rata omalen čovjek, vedrih očiju čopori svinja, vatrica tinja Savske bare i dubina velikog neba slavonskog im'o dva psa, dva druga to nije bilo gazda i sluga to je bilo prijateljstvo iskreno Pričaju ljudi mlad je bio lijepu je Slavu zavolio a nju je bolest, rano uzela k'o vuk samotnjak tugu je krio nije po birtija plak'o i pio Samo on zna kako našao je mir kad bi ga pitali što živi tako zašto ne stekne imanja a on bi rek'o pa nek se bogati k'o o tom sanja Ref. Jer nije sretan k'o puno ima sretan je onaj tko malo treba ne da se sreća zlatom kupiti sva blaga svijeta ništa ne vrijede Jadan je onaj kog' vrag zavede pa cijeli život samo dukate na hrpu sprema džaba mu svega kad u duši mira nema Sanjivom plavom seoskom zorom svirala frula širokim šorom njegova pjesma je sokak budila i sve su gazde baš njega htjele Kod njeg' su svinje bolje jele tko zna zašto, možda i njima dobrote fali A znao je reći, marva je marva u trnju jede, u blatu spava ali se nikada ne uprlja k'o čovjek Bio je Andra na svoju ruku po selu pričali mimo svijeta ljudi k'o ljudi, ljudima uvijek nešto smeta A samo je živio kako je htio i s ono malo sretan bio na račun tuge, na račun sreće šale zbij'o Život je cesta pa biraj gdje ćeš al' zalud grabiš i zalud stječeš kad tamo gore ništa od toga ponijet' nećeš Bježale godine, uvijek je tako pa i on stario polako i sve se rjeđe čula frula u jutro rano I prođe dobro, prođe i loše stari sokaci nestadoše i dođe, neko vrijeme njemu strano nestalo marve, nestalo gazda nestalo šuma i salaša nestalo s njima i posljednjeg Čordaša Umro je Andra onako tiho kako i umru takvi ljudi bez puno suza i tužnih stihova svećenik reče tek dvije, tri riječi Pokoj mu duši, a bio je veći nego bi čovjek rekao na izgled samo je Sava na tren stala samo je vrbak spustio grane ljudi se kunu da su psi plakali