Sjedim u staničnoj zgradi čekam u gomili ljudi voz ponoćni kasni jutro se budi Vazduh u kavezu umoru se ne dam a nož od dima bode al' se dobro držim i gledam i gledam Kraj mene studenti radnici, vojnici klošari na broju starice izdišu Skroz tamo u uglu zalutala gospoda o, pobjegla bi negdje ali joj na vrata zlo stavilo kišu Stiskam se što sam manji, više vidim ovakve su zore lijek mojoj duši Pogledujem kradom slatko olinjalu damu gdje mameći mene otmjeno puši i puši Kraj nje jadno dijete pospano, mirno, liže slinu a neki brkati muškarac sav uzbuđen ždere i ždere luk i slaninu Sve mi ovo liči na otkačeni vagon ne znam da l' će po nas ikad doći iko al' sabraću i sestre mojih željezničkih tuga svo bogatstvo mojih željezničkih tuga iz srca mi neće odvuć' nikad niko nikad, nikad niko