Ko zna ah, niko, niko ništa ne zna, krhko je znanje Možda je pao zrak istine u me, a možda su sanje Još bi nam se mogla desiti se ljubav, desiti velim Ali ja ne znam da li da je želim, ili ne želim U moru života što vječito kipi, što vječito hlapi Stvaraju se opet, sastaju s opet možda iste kapi I kad prođe vječnost zvjezdanim je putem jedna vječnost pusta Mogla bi se opet u poljupcu naći neka ista usta Možda će se jednom u večer pojaviti prekrasna u plavom Ne sluteći da si svoju svjetlost lila mojom davnom javom Ja koji pišem srcem punim tebe ove čudne rime Oh, ja neću znati najdublja mi čežnjo niti tvoje ime Pa ako i duša u tome trenutku svoje uho napne Sigurnim će glasom zaglušiti razum sve što slutnja šapne Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom pogledat ko stranci Bez imalo svijesti koliko nas vežu neki stari lanci No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće ko sunce u krugu I nosi nam opet ono što je bilo, i radost, i tugu I sinut će oči, naći će se ruke, a srca se dići I slijepi za stope bivšega života njima ćemo ići Ko zna ah, niko, niko ništa ne zna, krhko je znanje Možda je pao zrak istine u me, a možda su sanje Još bi nam se mogla desiti se ljubav, desiti velim Ali ja ne znam da li da je želim, ili ne želim