Zatvoren u maštu, sobu u crnom plaštu gledam sliku, to nije slika to je prozor moje sobe što nestaje kroz maglu ko su ta lica, ma ko su ti ljudi čudni oko mene ma ko mi to hoće sudit, a ne pozna ni sebe Čije su to riječi, moje ili tvoje, ja više ne znam cijelo vrijeme jedni drugima krv pijemo, ali još sam žedan k'o da trebam tuđu nesreću da pjevam, to ne razumijem lirika para papir, pa tinta dođe da ju ubije Zašto trudit se, pitam se, zašto gubim se, čujem vrištanje to nije vrištanje s nastupa, nasred ulice neko vrišti nalupan ko je to, vidim ga uzima mi riječi, ja otvaram usta, on govori ljut sam, to su moje riječi, a ljudi su zlotvori Ubrzani koraci, to nije čovjek, to je dijete, nasred ceste čujem jecaj, neće prestat, počnem bježat, k'o da ne znam k'o da me ganja životinja bjesna, u biti to i je životinja ljudski grijeh, prokletsvo, sirotinja sve u jednom Prati me stopama, ko sam ja ruke iste više nisu, je l' to krv, uzimam krpu čistu životinja je ranjena, s licem djeteta, nevinog poput anđela Ja brišem ruke, ne to nije krv, to njena suza je jesam li ja kriv Bože zašto tužna je ruke pružam k'o da ustat će al' neće, pada tiho, k'o list na jezero maksimirsko, da ljudi s maskom nismo Da l' ljudski naglon tiho, tiho, tiho ubija nas ma kakav nagon ljudski, nije tih, čuje se na glas to su riječi moje, moje riječi, zašto kradeš mi ih prokleti lopove skini mi okove, ja kriv nisam, ogorčen na svijet, teško je disat Lovac postaje lovina, ne kužim onda di sam, to su riječi moje, ostavi ih ovdje i sve priznaj, jer ni ja ne znam odgovor ako me pitaš, ne znam, ali riječi su moje to znam jedino što znam, riječi su moje