Iznad mene streha od trske u ljetnoj bašti neznanog kafea na moru Ponoć je prošla i posljednji gosti odlaze polako nestaju u noći Kao da plaže prema pučini po bjelom pijesku sjedim sam i žurim u more I mjesec koji se sastaje sa otokom negdje u daljini Ne želim nikog i ništa u ovom trenutku jer ispunja me samoća koja tako prija Već odavno nisam ljubljen i ne znam više kao ljubav grije Samo blijedo sjećanje na nju me vraća lomi i opet uzdiže Hoću da zaboravim na sve i da opet živim i volim kao svi drugi Večeras sam samo svoj sa svojim mislima i maštom i to bar mogu da čuvam Jer znam da mi niko neće oteti sjećanje na nju odjednom čujem hrapav glas i osjetim dodir ruke na ramenu Kaže mi hoćeš malo iz boce cugnuti to bješe neki pijanac koji me vrati u stvarnost I tada i ja lagano odlutah u mrak mrak, mrak, mrak