Moja je soba tako jadno mala ja ne bih u njoj izdržati mog'o da mi oči ne sanjaju budne al' ne ropćem, sudbini velim hvala jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala i moje patnje nisu uzaludne Danas sam opet ruco samo čaj al' vlažna blagost sja u mome oku ja opet mislim na svoj rodni kraj i čežnja preobražava mi javu sa Quaija mjesto Seine čujem Savu i Tuškanac mi šumi iza leja Na domovini dvostruka je sjena baca je Pešta, baca je Beč ona je sva u crno zavijena ne čuje, majko, niko tvoju riječ šumori, diše more, teče Drava a između njih jedna zemlja spava Pod vedrim nebom slobodnog Pariza koliko puta tuga me je srela u vrevi Etoillea, Saint Michelea o Bože, tu treba biti jak u tome svjetlu još me više boli rođene moje grude suhi mrak Udišem Pariz, smjelim bijegom spasih slobodnu dušu, ali ja sam sin a mojoj majci sve su sijede vlasi ja žene nemam, a ni druga nemam što još imadem, samo jezik svoj u koji život svoga srca spremam Zanosi, misli, ritmovi i rime ja bezimen u bezimenu mnoštvu daleko negdje sebi stičem ime i muku mučim samca dezertera što zabranjenu domovinu sanja na hartiji, u potezima pera Pero, ta mala, ta neobična stvar a kako živa, kako puna snage kad iz njeg' teče novih riječi čar omamljuje me kao govor drage sva utjeha je u tom malom peru i sja i grije i vraća mi vjeru O Hrvatska, o moja domovino ti moja bajko, ti moja davnino ti porobljeni, oteti mi kraju jadni dezerter ti daje dar bogatiji no kraljevi ga daju i sav je ljubav, pobuna i žar Ja skoro prosjak duh slobode širim pa i nem'o na svom grobu svijeću ja neću, neću da se smirim k'o svježi vjetar u sparinu pirim a kada umor svlada duše lijene na otpor trubim, ja trubač sa Seine Što mi je plaća, mržnja gmizavaca što svoje blato lijepe o moj glas al' ja pred licem roda stojim vedar za hljeb slobode prilažem svoj klas zar nije zlatan i bogac i jedar zar nije zlatan i bogac i jedar