Moja je soba tako jadno mala Ja ne bih u njoj izdržati mog’o Da mi oči ne sanjaju budne Al ne ropčem, sudbini velim: hvala Što mojoj bijedi čudan sjaj je dala I moje patnje nisu uzaludne Danas sam opet ručo samo čaj Al vlažna blagost sja u mome oku Ja opet mislim na svoj rodni kraj I čežnja preobražava mi javu Sa Quaija mjesto Seine čujem Savu I Tuškanac mi šumi iz aleja Na domovini dvostruka je sjena Baca je Pešta, baca je Beč Ona je sva u crno zavijena Ne čuje, majko, niko tvoju riječ Šumori, diše more, teče Drava A između njih jedna zemlja spava Pod vedrim nebom slobodnog Pariza Koliko puta tuga me je srela U vrevi Etoillea, Saint-Michelea O Bože, tu treba biti jak U tome svjetlu još me više boli Rođene moje grude gusti mrak Udišem Pariz, smjelim bijegom spasih Slobodnu dušu, ali ja sam sin A mojoj majci sve su sjede vlasi Ja žene nemam, a ni druga nemam Što još imadoh? Samo jezik svoj U koji život svoga srca spremam Zanosi, misli, ritmovi i rime Ja bezimen u bezimenu mnoštvu Daleko negdje sebi stičem ime I muku mučim samca-dezertera Što zabranjenu domovinu sanja Na hartiji, u potezima pera Pero, ta mala, ta obična stvar A kako živa, kako puna snage Kad iz njeg teče novih riječi car Omamljuje me kao govor drage Sva utjeha je u tom malom peru I sja i grije i vraća mi vjeru O Hrvatska, o moja domovino Ti moja majko, ti moja davnino Ti porobljeni, oteti mi kraju Gle, jadni dezerter ti daje dar Bogatiji no kraljevi ga daj I sav je ljubav, pobuna i žar Ja skoro prosjak duh slobode širim Pa i nem o na svom grobu svijeću Ja neću, neću da se smirim K’o svježi vjetar u sparinu pirim A kada umor svlada duše lijene Na otpor trubim, ja trubač sa Seine Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca Što svoje blato lijepe o moj glas Al ja pred licem doma stojim vedar Za hljeb slobode prilažem svoj klas Zar nije zlatan i bogat i jedar Zar nije zlatan i bogat i jedar