Svakog je dana pijan, stari Sebastijan Na mansardi on vlažnoj živi i samo krevet ima I jedan stari sanduk, i jednu sliku prašnu I štap od crnog drva, na vrhu kuglu glatku Uvijek je pomno odjeven, uvijek svježe brijan U džepu ima rubac, pod vratom plavu mašnu Svakoga dana dođe on tako, oko devet U zabitu kavanu, i sjedi u svom uglu Za jednim malim stolom, do zadimljenog bara Šapćući tiho "Klara, Klara moja Klara" I sluša kako žice trepere, i kako plače, plače Iz violine nešto, i kako pjeva tanja I traži uvijek isto: tri pjesme sjetne, stare I nemarno po stolu zgužvane baca pare I zatim stegne čašu u ruci malo jače Konobar samo staklo sa stola pred njim sklanja Dugačak račun piše i pomalo ga vara A Sebastijan zuri i oči mu se žare Za jednim malim stolom, do zadimljenog bara Šapćući tiho "Klara, Klara moja Klara" Svakog se jutra vraća polako Sebastijan I uđe u kuću tiho, jer zna on da se ljube U hodniku, i nikad ne pali zamo lampu Na uglu uvijek kupi duhana i dnevnu štampu I uspinje se vrlo polaku uza stube, I dođe tiho gore pred svoja vrata stara Lagano ih laktom gurnu pospan, pijan Šapćući tiho" Klara, Klara, Klara, moja Klara Klara, Klara, moja Klara, o Klara"