Potkrala se ponoć, tajnovita i plaha u batu zelenca, ispred svetog Vlaha poljubila prsten Onofrijeve česme stari joj je zvonik pjevao pjesme I dok je tako neodlučno stala pod zvonikom ponoć se osjećala usamljenikom a onda odlutala A ja je čekam sa gitarom iznad ulice pjevajući u miru staroga portala i prije no što ponoć u mojim očima mine ja se nadam da doći će ona i sjesti među vas na skaline Ljubavi davne sjen porporela baca da li je to korak njen što uz ponoć korača gitare moje lik umorni poprima zvon samo stari zvonik pjeva don, don, don don, don, don, don, don, don