O da li ćemo opet biti toliko bliski i tako puni sunca i topli, svoji, lijepi i hoćemo li putem bogati šutnjom ići hoće li srca ruža krv narančastu liti I hoćemo li tako od istog sunca slijepi ići polako sami i na kraj sebe stići o da li ćemo opet u oku tajnu kriti i tako puni drugih ponovo svoji biti O da li ćemo znati protumačiti dlan lista i da li ćemo opet na isti kamen sjesti i hoće li se korak raspoznati u mraku hoće li ptice htjeti poludjeti u zraku Hoće li pasti usta na usta ona ista i hoće li se tijela u jedan korijen splesti i da li ćemo tako daleki jedne noći pusti i sami biti, o da li ćemo moći O hoćemo li istim imenima gradove zvati i da li će nam proljeće u isto biti doba hoćemo li ikad pod isto stablo stati o hoće li nam nebo bit tavan, polje, soba A sve bogatstvo grana koje nad vodom cvati o hoćemo li piti sve što smo nekad pili o da li ćemo znati da smo se jednom sreli o da li ćemo biti, o da li smo i bili O hoćemo li biti jednako tako čisti jednako tako jaki, jednako tako pusti i hoćemo li opet govoriti riječi prave o hoćemo li biti jednako tako živi I hoćemo li shvatiti što pričaju nam trave o hoćemo li biti ponovo oni isti i hoćemo li znati sve što smo nekad znali o da li ćemo opet nečemu biti krivi I dobar porod biti o da li ćemo, da li o hoćemo li znati visinu gdje smo pali