Nemoj, nemoj ići I zaboravit što smo prošli mi Kad smo bili sami Kad su naše usne sve te grube riječi Sva ta pitanja sreću grabila Ne zaboravi da je stvarno to Bila istina, tužna istina Nemoj, nemoj ići Nemoj, nemoj ići Nemoj, nemoj ići Ja, ja naći ću sate Bisere kiše makar i u kraju Gdje kiše nema otvoriću zemlju Sve do njenog dna I posuću te zlatom zlatom koje nema Odnijeću te tamo gdje je sve što tražiš I naći ću sve što postoji za te Nemoj, nemoj ići Nemoj, nemoj ići Nemoj, nemoj ići Nemoj, nemoj ići I pustiću tu lude, lude riječi Koje žive tvojim dahom Dišu tvojom dušom, pričaću ti priču O nađenoj sreći dvaju živih bića Ili o dječaku koji još ne traži Premda već je umro Jer te nikad nije sreo Nemoj, nemoj ići Nemoj, nemoj ići Nemoj, nemoj ići Onaj dalek vulkan nikad nije umro Kako nisi znala da živi samo za te A duboko u njem gori plamen koji Razara i pali sve što nisi ti Da l' ćeš i kad saznaš zašto nešto gori A crvenilo vatre zašto rađa strah Nemoj, nemoj ići Nemoj, nemoj ići Nemoj, nemoj ići Nemoj, nemoj ići Suza nemam više, riječi nemam više Sakriću te tu da ti ne dam smijeh Kojeg neće biti Da ti slušam glas kojeg neću čuti Biću tvoja sjena, sjena tvoje sjene Sjena tvojih kretnji, sjena tvoga srca Nemoj, nemoj ići Nemoj, nemoj ići Nemoj, nemoj ići