U gradu nije važno ime u praznoj sobi, kaže priča i u sred ljeta, u sred zime ja vidim tužnoga mladića On živi sam i k'o zanesen u svome svijetu od papira a vani sunce, kiša, jesen a vani vergl nešto svira No jednog dana šum kraj vrata to netko neznan ući želi u njegov život poput tata da njegovu samoću dijeli A vani zima, vani snježi i pored praga mačka leži on pruža ruke k'o da sanja a vani zora, svijetlost danja No u tom času, u tom trenu pred sobom vidje nagu ženu i on joj reče, budi moja a ona kaže, ja sam tvoja I sve što ima mladić skupi i stavi trgovcu na vagu da prstenje od zlata kupi i haljinu za svoju dragu Da, zlato želi, al' ne haje za skromnu halju što joj daje i tužni mladić svako veče u novu krađu opet kreće Jer on je želi, on je ljubi i volio bi da je mazi a zna da svoju ljubav gubi bez darova i ruku praznih I riješi sada, još ove noći u zadnju krađu on će poći i u zoru se mladić vrati da strašnim novcem ljubav plati I donese joj dragi kamen u svijetu najveći od sviju u kom se kao jedan plamen sve vatre ovog svijeta kriju I vidje, žena ruke pruža i ljubi kamen kao muža i kao što njega nikad nije uz tijelo hladan kamen grije I dok se njemu lice grči u sobu uđe miš i trči i kao mačka skoči žena na plijen se baci istog trena I stigne ga, a njeni zubi već traže meso koje peče i ženi koju mladić ljubi sa kuta usne krv poteče U strahu maldić oči sklopi te strašne slike neka odu on vidje lađu što se topi i svoju ljubav na tom brodu A kada opet nađe snage on digne vjeđe, žene nema i tada mjesto svoje drage on vidje mačku kako drijema Kroz prozor uđe svijetlost danja on pruža ruke k'o da sanja sad opet samo mačku ima a vani studen, snijeg i zima