Do izvora će te odvest Sve do ušća mrtvih mora Gdje ko pseto vesla cvile Njenim dnom ko živim pijeskom Tu ćeš znati da je divlja Ali divljom ćeš je sanjat Grist ćeš voće nezemaljskog vrta Gdje se svjetlost rađa I kroz zube kad procijediš Da za nju baš ničeg nemaš Slijep ćeš krenut njenom brazdom Gdje će šapat mora reći Da nasukat leut moraš Njenom obalom ćeš brodit Slijep, bez kompasa i zvijezda I poklonit sne ti mora Jer dubinom njenom lebdi razbor tvoj Sin Čovječji bješe mornar Brodolomac divljih voda Sjetnog pogleda u beskraj Snatreć depresivne palme Gubitnike da Ga slijede Reče svi će mora brodit Da ih prekri more spasa Ali sam, gotovo slomljen Vapeć nebu šutnje krikom Zaboravljen, skoro čovjek Potonuvši tvojom svijesti kao hrid Morem njegovim ćeš brodit Slijep, bez kompasa i zvijezda Pređu sumnje sol će kidat Jer je dotakao svjetlom razbor tvoj Cvijet Ljiljanov ćeš slijedit Strmom stazom morske tmine Svu u dronjcima što kriju Zlobnu plijesan Vojske Spasa Suncem pitkim kao vino Svom Patronu mirne luke Kao dijete će te vodit Putem smetlišta kroz cvijeće Sve heroje vlažnih algi Slične djeci kada svane Što se otimlju za čežnju Nijemog izvora što Ljiljan vraća Oku kao odraz Njenim morem sam ćeš plovit Slijep, bez kompasa i zvijezda I poklonit san joj moraš Jer dubinom tvojom drhti razbor njen Razbor njen Razbor njen