U malom paviljonu stanuje dama jedna A njen gospodin živi do nje u sobi drugoj Ona je nasmiješena vitka i vrlo čedna Na glavi ima šešir u haljini je dugoj U šetnju oni tiho izlaze svakog dana Gospodin i ta dama lijepa i nasmijana Gospodin tamni kišobran uvijek nosi Kravatu crni kaput i hlače uske sive Dama se ljupko smiješka i drži cvijet u kosi U paviljonu malom spokojno sami žive U šetnju oni tiho izlaze svakim danom Ta dama I taj vitki gospodin s kišobranom Gospodin ide vani samo kad kiša lije Kišobran drži mirno i lagano se šeta A dama pojavi se samo kad sunce grije Vitka i nasmiješena rumena poput cvijeta Čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije A pokaže se tiho gospodin kao prije Pa zatim ona opet izađe kad je vruće I lagano se šeta kroz mladu travu cvijetnu Gospodin tada stoji miran i sam kod kuće Izlaze svakog dana a nikad da se sretnu Čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije A pokaže se tiho gospodin kao prije Lagano tako redom gospodin zatim dama Gospodin zatim dama izlaze tiho vani On s tamnim kišobranom a ona uvijek sama A ne mogu se sresti – polako teku dani U paviljonu malom borave oni skriti Vezani neprimjetno jednom tankom niti