Ko dvoje umornih, starih Jedno se uz drugo stisli I sjede – tihi i sami U davne utonivši misli Odajom kroči vrijeme Teški mu prolaze časi Sumrak sve jače pada I svjetlo se danje gasi Na zidu vise portreti Slike čudne i stare To mrtva gledaju lica Na život i njegove čare A samotnog, davnog iz kuta S prašnoga fortepiana Vedra i vesela pjesma Minulih javlja se dana I odajom zamrije šapat Ko jeseni vjetar kad duše To jezikom govore svojim Dvije umorne stare duše