Đurđic skroman cvjetić, sitan, tih i fin dršće, strepi i zebe kao da je zima zvoni bijele psalme snježnim zvončićima potajno, kraj vrbe gdje je stari mlin Pramaljeća blagog ovaj rosni sin najdraži je nama među cvjetovima boju i svježi miris snijega i mlijeka ima nevin, bijel i čist k'o čedo, suza i krin Višega života, otkud slutnja ta što je kao glazba budi miris cvijeća gdje je tajna duše, koju đurđic zna Iz đurđica diše naša tiha sreća miris tvoga bića, moja ljubavi slavni drobni đurđic, cvjetić ubavi