Sjećaš li se, moj Srbine brate, sve su muke udarale na te koliko te razdiralo rana od Kosova do današnjeg dana niko skuplju ne plati cjenu istorijskom krvavom vremenu u septembru devedeset pete plakao sam kao malo djete Izbjegličke krenuše kolone, sa vjekovnih ognjišta nas gone tad je srpska seoba počela iz Vakufa i okolnih sela Bože mili, velikog užasa, kolona je dužinom Vrbasa crn gavrane, bježi i ne gači, stoji vicka žena i nejači Među njima ima invalida, sakatije i bez očnog vida pa je mjesto napravljeno njima u starijem autobusima mlade majke s djecom u naručje napuštaju svoje rodne kuće Srpska nejač što sudbinu kune, kamionske prikolice pune trpaju se srpske porodice na traktore i na prikolice jadna čeljad i bosa i gola tiskaju se na drvena kola mnogi idu u koloni pješke pred užasom tragedije teške Bježi narod u paničnoj muci prema Jajcu i ka Banjaluci kad u selo dođoše Bravnice presjekoše put im haubice i nedužne u zbjegu civile rafalne su paljbe ustavile popadaše ranjeni civili, neko mrtav, neko ranjen cvili Nikog nema pomoć da im pruži, a iznad njih crni gavran kruži autobus bješe glavna meta, rafalna nam paljba izrešeta a u njemu, majko moja mila, osamdeset bilo je civila Među njima zavlada panika, poče jauk teških ranjenika ranjeni se puzeći izvlače, djete majci u naručju plače poneko se spasi i iskoči da o ovom užasu svjedoči dok ranjena majka uz jecaje svoju djecu kroz prozore daje Da bar neko tešku smrt izbjegne ako ona ranama podlegne usred ove panične nevolje planu mina iz dušmanske zolje autobus odma' se zapali, stade jauk nemoćne čeljadi bespomoćni u vatri se peku po treći put u istome veku I za ovaj zločin sad se krije, niko za njeg' odgovar'o nije sve je ovo kratka epizoda o stradanju srpskoga naroda a iz priče živijeh svedoka o nedjelu ljudskih krvoloka