Sjećam se, te večeri nisam upoznao samo nju upoznao sam njenu nježnost njenu samoću, plahost njenu šutljivost Mislila je da mi može dati jedino ljubav i da ja samo to želim ali ja sam želio mnogo više htio sam biti slobodan i ona da bude slobodna slobodna i moja Nazvao sam to ljubavlju Rekla je, to ne postoji bilo bi odviše lijepo Gledao sam je, smiješio se, šutio i malo pomalo počela se oslobađati padale su njene ideje njen strah, nepovjerenje I zajedno s njenim tijelom obgrlio sam i njenu volju, osjećaje, dušu rekla mi je prvi put oborila sam pogled i pocrvenjela pred čovjekom Mi, sami mi plahi smo mi slobodni mi i izvan nas samo za nas zbilo se sve Mi, ludi od tog, nestavarni mi kao bez tijela grješnici smo mi robovi mi, anđeli mi I upravo zbog toga sve to danas izgleda tako glupo, neshvatljivo Jer, priznat ćete nije odviše lijepo vidjeti me kako skupljam svoje stvari i bježim kao kradljivac A ona, ona me ne zadržava naučio sam je da bude slobodna Ti, odlaziš sad, uzimaš sve ali nas susret ostavljaš tu zauvijek tu duboko