Zrak još miriše na tebe i grane k´o da njišu se pod vjetrom kako sabrat´ misli te od svega sad što stvarnost je I ove kapi s lica mog kao poljupci što donijele su kiše možda isprati će strah koji nosimo tu Pusti, nek´ nas mrak pokrije da ne vide i ne čuju nam glas daleko od svih, slobodni gdje ne vide i ne znaju za nas Prije tebe samo pustinje mjesta puna tišine bez mirisa i okusa emotivne praznine Pokaži mi, jer ne znam gdje prestajem ja i počinješ ti