Plakao bi kao malo djete kad se sjetim devedeset pete i četvrtog avgusta u podne kad sam kren'o ispred kuće rodne Plače nebo nad mojim Gubinom nad srušenom kućom Neđukinom tužno Troglav u maglama ćuti sve nestade u jednoj minuti O, Dinari svojoj pjesme pišem voljeću je dok živim, dok dišem draga mi je svaka njena stijena sa tamjanom što je okađena Što ne palim tamo Slavsku svjecu to im nikad oprostiti neću što se soko u ravnici budi nek' im gospod 'mjesto mene sudi