U postelji još pored mene bdije pokriven mrakom kao brod u luci tvoj život u kom uplašeno bije i moje srce, kao sat na ruci Sa prijestolja se na nas Sljeme ruši i stiže sve do groblja iznad grada a kiša kupa bol u mojoj duši i skuplja se kraj posljednjih arkada Ti ne znaš kamo, gubeći se, ide taj put na kome nema putokaza i tvoje oči zamagljene vide u kapi kiše krhotinu mraza krhotinu mraza Još kao pseto uza me je nada s njom i ja vičem da ćemo se sresti no Sava gasi svjetla moga grada i ostavlja me samoga na cesti Ja ništa ne znam o svome životu ni tko me vodi, ni što da se radi i pamtim samo neku anegdotu o ljubavi i nevolji i nadi Moj um od snova, slova i papira, još čuva tvoje slogove i rime a ti, kad čuješ zvuke glasovira hoćeš li znati, hoćeš li znati kako mi je ime