Srce moje, primiče se zima I kosa tvoja gubi sjaj i sijedi Kao nad krovom sivi pramen dima Kada u tami nestaje i blijedi U sve polako uvlači se studen I sve smo tiši, sve nas više nema To sunce prži jedan snježni grumen To noć se duga u daljini sprema Još malo sati, još koja minuta I nešto suza, nešto tihog plača Izgubljen se putnik sa daleka puta Umoran i sretan u zavičaj vraća Tako ćemo i mi sad na kraju muke Kad nas više ništa na svijetu ne dijeli Jedno drugom nijemo, blago stisnut ruke Kao da nas čeka opet život cijeli I usnuti sretni, smireni i blagi K'o visoka stabla u šumskoj tišini Jedno drugom dobri, jedno drugom vjerni Kao mornar brodu u strašnoj dubini