Ja više nisam u stanju pisati pjesme tebi gluha sam od tutnjava granata uši su mi nijeme ruka mi se sapliće o riječi Da li ću ikada više moći pisati tebi onako kao što sam nekad znala tiho uveče sjesi i zaklopit vijeđe zamišljajući te tu pokraj sebe Kako šuškaš gitarom i ispijaš kratke gutljaje vina dok ti ja govorim stihove iz glave zbrkane i pune čuda Hoćemo li ikada više moći živjeti s onoliko dostojanstva kao što smo znali nekada u pastelna praskozorja ljubeći život svim porocima i svetostima duše Tako je čudno misliti na život u ovom trenutku kada smrt pleše iznad nas svoj drhtavi balet Misliti na onaj život iz američkih soap opera ili na socijalističku burlesku blagostanja i jednakosti Misliti na našu ljubav to je svetogrđe u ovom trenutku kada umiru djevojčice sanjajući trnoružicu a ja baš to činim večeras vješajući pjesme o zidove umjesto zajedničkih slika Osjećam se razvratnom jer pomišljam na ljubav dok ljudi sa najlon vrećicama napuštaju svoje domove noseći prevelike terete na srcima Da li ću ikada više moći pisati tebi hoćemo li ikada više moći živjeti s onoliko dostojanstva kao što smo znali nekada U pastelno praskozorje vraćajućei se sa noćnog putovanja ljubeći život svim porocima i svetostima duše