U blokove tuge svoj mali svijet si ogradila trnove ruže na pragu sreće posadila A ja ko vitez okruglog stola na crnom konju ratujem prebiću suzom tugu na pola jer kao bjednik se predajem Pokloniću se, moja kraljice nevino noćas ginem od tvoga mača ne čuješ krik iz tamnice ranjen sam smrtno sječivom tvoga plača Lancima teškim vratari zamka su digli most samo na tren u tvome srcu sam bio gost Skidaju oklop jedan po jedan svi tvoji vitezovi ćutljivi red nepregledan negdje u maglu odlazi