REF. Nek te Spomen pločnik podsjeti na nas Kad ga stopama k'o platno išaram Sjećanjem što se kroz pukotine iskrada Dok nam život k'o cigara izgara I cijeli Grad već zna sve moje žuljeve i puteve jer Dan za danom diše uz mene i kupe me na Sat il' dva sve te klupe i te rute nek ne Bude me kad zaspim jer sanjat ću trenutke kad sam Hodao ovuda i kad sam morao poć' i kad sam Hodao solo i kad sam hodao s njom, kad me Nebo iznad grada odlučilo ponovo krstit Sve to pamti beton ta su sjećanja duboko k'o Atlantida, instinkt kao lead gitara, jer me Vodi kuda treba nakon svih tih dana, a Hodao sam ovuda i sit i gladan, al' sam Nastavio hodat dalje iz inata, nismo Bliski mada - ponekad svi uđemo u Isti kadar, mravi pod istim nebom isti Princip rada, i svima nama upravo taj Instinkt vlada, ostaviti trag za one Nerođene stanovnike, svakog dana Urezat svoj obris ponovo u staklo zgrada, i Ostat budan u doba kad svatko spava, jer Šećer na kraju je kada slatko sanjaš Svi smo nekom nekad bili slučajni prolaznik i Svi smo nekom nekad bili onaj neko Šta to muči pobjednike - muče ih porazi I ko to zna sve te priče - zna ovaj beton Zato pusti me da hodam, nemam vremena da čekam Tramvaje i vlakove jer trčim izvan njega Ostavim putokaz i krenem putem neba Kad stojim na pločniku k'o da stojim iznad svega Sa visine gledam grad dok nebo duše nam šaraju Zaželi želju jer mi smo te zvijezde što padaju A moj duh je ko meteor jer dođe u sitne sate I ne ostavlja trag - nego krater, zato REF. Nek te Spomen pločnik podsjeti na nas Kad ga stopama k'o platno išaram Sjećanjem što se kroz pukotine iskrada Dok nam život k'o cigara izgara